Na širem prostoru današnjeg mjesta Sveti Petar na Moru u prethistoriji čovjek je koristio proplanke, pećine i podnožja Tustice za svoje stanište, bilo privremeno ili stalno. Pećina Buta nalazi se u kanjonu između dvaju uzvisina, pećinske gomile i gradine (156 m), te danas 500-tinjak metara od zadnjih kuća prema jugoistoku. Ispod Bute pa prema moru područje se zove pećinska draga. Sam otvor špilje nalazi s ispod stepenastih terasa vapnenačkog usjeka. Ulaz u pećinu naziva se vrata, njime se ulazi u špiljsku dvoranu dubine 25 metara. Udubljenje koje se nalazi na sredini špilje naziva se tavan, a tamni dio pećine naziva se mrak (navodno je samo pas mogao proći do izlaza sa druge strane brda). Buta se nalazi na 76 metara visine.

Po pričanju mještana Buta je služila imućnijim pastirima iz Bukovice koji su u nju za nevremena sklanjali stoku-ovce. A do 60-ih je služila lokalnim čobanima kao zaklon od kiše. Po kazivanju Colić Ivana (1957.) koji je tada imao 86 godina, đubar koji se stvarao od ovčjih i kozjih ekstremiteta strugao se i prodavao kao gnojivo. 1957. Godine u kratkotrajnim istraživanjima nađeno je po površini i pred pećinom sitnih ulomaka keramike rimske provenijencije, nešto ulomaka s kanelurama i ukrasom u obliku valovnice. Od oruđa nađena su kremena strugala koja bi mogla pripadati razdoblju neolitika.

Sveti Petar na Moru je dobio naziv po crkvi Sveti Petra apostola iz 18. st. U centru mjesta se mogu vidjeti ostaci srednjovjekovnih gospodarskih zgrada koje su pripadale opatiji na Rogovu.

U središtu mjesta uz obalu nalazi se seoski bunar sa pitkom vodom koji ne presušuje u najgorim sušnim razdobljima. Bunar je sagrađen još 1911 godine. Bio je izvor jedine pitke vode u okolici. Mještani susjednih mjesta koristili su ovaj bunar na način da su dovozili rublje na pranje. Vodu za piče su prevozili na magarcima u drvenim posudama, takozvanim vučijama. Kako se voda koristila za piče i pranje rublja, tako se koristila i za napajanje konja i magaraca. Bunar je prilagođen na načina da je sa jedne strane bila napravljena „kamenica“ za pranje rublja, a na drugoj strani ista takva „kamenica“ koja je služila za napajanje blaga.

Nekad isključivo težačko mjesto, Sveti Petar na Moru danas se sve više okreće turizmu. Nakon Domovinskog rata i kraha prerađivačke industrije, ali i individualne poljoprivredne proizvodnje, nekadašnji težaci Svetog Petra na Moru okreću se turizmu kao jedinoj profitabilnoj gospodarskoj grani.

Zanimljiv je podatak je upravo u Svetom Petru na Moru evidentirana kao arheološko nalazište kuća Emila Zole. Emile Zola (1840-1902), francuski romanopisac, najvažniji predstavnik naturalističke škole.

Udruga sa sjedištem u Svetom Petru na Moru:
Udruga za promicanje turizma i kulture "Sveti Petar na Moru"